osvrti

Osvrt koji slijedi objavljen je u emisiji Triptih 27.03.2012. godine na Trećem programu Hrvatskog radija (audio zapis možete čuti ovdje)

Performativna instalacija Dragane Sapanjoš u splitskom MINUS 3

 Ivana Meštrov

Već otprilike mjesec dana, po splitskim se kulturnim krugovima i društvenim kružocima, neprestano šuška o temperaturama ispod ništice, iako su snježne krize već jedno daleko poglavlje iza nas. Naime, priča nas vodi prema novootvorenom klupskom i galerijskom prostoru, smještenom u starom atomskom skloništu, na nivou minus 3, tik uz Primu 3, bitan novosplitski urbani reper. I uistinu je začudno i pomalo konspiracijski kada se tamo nađete jer svaki odlazak pod zemlju sadrži rituale skrivanja ili nekih heterotopskih izmještanja. Jednom kada se nađete na brisanom prostoru parkinga Prime 3, ugledat ćete betonski otvor s vratima. I kao nekim trikom, ili narativnim slijedom Lewisa Carolla naći se nekoliko katova niže, gdje će vam se otvoriti čitav novi svijet, koji već otprilike mjesec dana udružuje i zaokuplja neko drugo biračko tijelo grada...Iza kluba Minus 3 stoji prije svega kolektivna inicijativa nekoliko pojedinaca, koja uključuje i umjetnike Viktora Popovića, te teoretičarku i kustosicu, Blaženku Pericu. Tako za prvu izložbu i galerijsku reprezentaciju prostora, Blaženka Perica odabire lik i djelo Dragane Sapanjoš, čiji je izložbeni projekt završio nedavnim finissageom baš na Dan žena. Hrvatskoj javnosti Dragana Sapanjoš zasigurno je poznata zbog rada predstavljenog na finalnoj izložbi Nagrade Radoslav Putar 2010. godine, kada je provokativnom instalacijom s odredom živih žohara pod čašama na podu galerije, sugerirala ono što bismo nazvali estetikom ružnoće, te izgradila živu, ali i vrlo morbidnu i krhku umjetničku instalaciju ili situaciju. Sagledavajući tu gestu kroz mehanizme parabole, postavljaju se i šira pitanja odnosa s promatračem i preispitivanja onoga što bi bile relacijske estetike, ali i okviri izlaganja u umjetnosti danas. Ne bez trunke okrutnosti, ironije, ali i hrabrosti i iskrenosti.Ova novigradska umjetnica, s milanskom adresom, nedavno je iznenadila javnost svojim zahtjevnim performativnim projektom u trajanju od 24 sata, Sinking, izvedenim ovog ljeta u Novigradu, a ovih se dana o njoj pisalo i povodom prestižne talijanske nagrade za mlađe umjetnike, Moroso Art Award koju je dobila, a koja će joj omogućiti produkciju novih radova i važna međunarodna izložbena predstavljanja.A što je to Dragana Sapanjoš izvela u Splitu i na koji način je uzburkala zidove jednog samoprozvanog kulturnog skloništa? Kako neki tekstovi navode, Dragana Sapanjoš živi u svojem svijetu apsurda i čarolije i svakim nam svojim radom želi pokloniti komadić te realnosti kako bismo bar na tren zaboravili naš svakodnevni jad. Komadić apsurda u prostorima Minus-a 3 uprizorila je pod nazivom John Doe, koristeći skulpturalni, performativni i muzički jezik kako bi ispunila cijeli prostor živim skulpturama. Ili stvorila suvremene inačice tableaux vivants, prema riječima kustosice, Blaženke Perice.I ovdje sada počinje i moj eksperiment, potaknut samom formom rada Dragane Sapanjoš. Naime, ovaj tekst uvest će vas i u kratke kritičke osvrte pet osoba, koje su se tamo našle, te mi prepričale čitavu situaciju. A ja njihove riječi sada prenosim. Osobe su redom studentice povijesti umjetnosti na splitskom filozofskom fakultetu, Lana Beović, Anita Dinielli, Antonija Mihovilović i Anita Zelić, a među njima je i jedna profesorica, Ivana Čapeta Rakić, koja uz istraživanje baroka i renesanse, uvijek rado zakorači i u svijet suvremenih umjetničkih praksi. Sve skupa događa se pod okriljem izvannastavnog programa Kolosijek H6. One su ujedno, na neki način i suautorice ovog teksta, kao glasovi publike, o kojoj uvijek tako malo znamo, iako je izložba uvijek tu i zbog njih, kao dijaloški proces, događaj, situacija, komunikacijsko polje...Započet ćemo s uvodom Ivane Čapeta Rakić i nekim pitanjima koja otvara: Na ulazu nas je dočekala hostesa odjevena u bijelu košulju i uputila nas je gestom dobrodošlice u stražnji dio prostora Minus 3-a uz napomenu da ulazimo na vlastitu odgovornost. Prva slika ili prizor uvodi karaoke nastup; dvije performerice ponavljaju tekst pjesme Tainted Love, koji se projicira na betonskom zidu. Kroz čitavo vrijeme trajanja performansa ponavlja se ta ista pjesma, te nema drugog izvora zvuka ni glazbe u prostoru. Sutradan je autorica u popratnom razgovoru istaknula koliko je važna ta repetitivnost zvuka. Pjesme je ovdje svojevrsna mantra, te se ponavljanjem ističe potreba za izmještanjem u neku drugu psihološku dimenziju. Drugi prizor, koji se vezuje i uz drugi prostor, uvodi na podu razbacane papirnate forme, koje je teško pročitati jer se promatraču neprestano u zagrljaj bacaju akteri performansa (mladi ljudi, vjerojatno studenti s UMASa, koji su sudjelovali u projektu). Nema verbalne komunikacije, samo nijemi zagrljaji i "maženje" što izaziva od "smetnje" ili šuma do nelagode... ne uspijevaš vidjeti "papirnate eksponate" jer ti je stalno netko u zagrljaju. U trećem prostoru nalazi se lijepa djevojka raspuštene duge kose s naočalama, odjevena u bež baloner. Ona  kleči, statično, u trenutku kada vezuje svoju tenisicu. U potpunom je mraku, a jedini izvor svjetla je ručna svjetiljka, koju drži postariji gospodin, naslonjen leđima na suprotni zid. Promatra je. Izlaskom iz toga dijela odlazim u klub i sjedam na drvene klupe koje su bile poraspodijeljene po klubu (nisu dio performansa). Čitavo vrijeme djevojka odjevena u zlatno odijelo, uski kombinezon, s crnom motorističkom kacigom na glavi prolazi kroz klub i izložbeni prostor na rolama. U ruci nosi tacnu s dvije čaše. Je li to konobarica? Zaustavlja se kraj promatrača, skida vizir i izgovara "ovo bi moglo biti opasno". Na ovaj opis, u koji uključujem i dijelove opisa Anite Dinielli, nadovezuju se sljedeći komentari. Evo par crtica: prizori su tematski nepovezani i apsurdni, izazivaju nesigurnost, možda čak i strah, neugodu. Promatrač je nesvjesno uključen u sam performans što na prvi pogled ne izgleda tako. Veliku ulogu igra zapravo faktor iznenađenja zbog kojeg se promatrač osjeća izloženo, ali i uključeno u sam događaj.
Antonija Mihovilović i Lana Beović: „John Doe“ je izložba koja se sastoji od četiri neobična prizora u kojima posjetitelji izložbe i sami sudjeluju. Zato bi ovo mogli nazvati happeningom, više nego performansom. Umjetnica je audio-vizualnim efektima stvorila nadrealnu atmosferu čemu je svakako pridonio i sam izložbeni prostor kluba Minus3 koji nije konvencionalan, sterilan izložbeni prostor. Mogla bih reći da je čak i pomalo klaustrofobično jer su posjetitelji prisiljeni neprestano sudjelovati u performansu htjeli oni to ili ne. Prolaskom kroz tri glavne prostorije nismo izašli iz izložbenog prostora, jer konobarica neprestano kruži oko posjetitelja i povremeno se zaustavlja kod njih.

Anita Zelić: Neočekivan i pomalo čudan performans izvrsno uklopljen u podzemni prostor. Osjećaj nelagode i šoka zbog grljenja, te doza klaustrofobije zbog samog prostora nekoliko metara pod zemljom. (Mislim da me Minus 3-ca više neće vidjeti :)
Sama umjetnica ne sudjeluje u performativnoj izvedbi. Ona je prisutna u situaciji, ali s odmakom, na način kao što su to režiseri. Zanima je naime izvana pratiti transformacijski slijed, te kako se slika prostora i izložbenog postava mijenja dolaskom novih promatrača, sudionika i sudionica, sa svim svojim parametrima. Te što sugerira samo iskustvo na razini promatrača, ali i onih s druge strane, tako blisko povezanih, bez ograda ili popratnih legedni. Samo živo iskustvo. Tijekom razgovora, Dragana Sapnjoš rekla je, vezano za svoje umjetničke strategije, da je u tim situacijama zanima samo ono što vidi: slike koje vidi i koje se individualno mijenjaju, ovisno o reakciji svakog pojedinca. S obzirom na glasove koje izložbeni finissage otvara, odjek zasigurno postoji. Točnije, s obzirom na isprovociranu situaciju, teško da neće postojati reakcije.
U Rancierovoj Emancipaciji gledatelja, govori se o paradoksu gledatelja, koji se, suočen s umjetnošću, nalazi naspram nje, ne poznajući njezin proces proizvodnje ni stvarnost koja iza nje stoji. Gledati je prema tome suprotno od znati, te djelovati. Biti gledatelj znači istodobno biti razdvojen od sposobnosti saznanja i od mogućnosti djelovanja. No, koliko izložba, kao ova, poništava tu distancu, i gledatelja transformira u aktivnog sudionika, te izuzima iz pozicije pasivnog promatrača? 
Po Rancièru, emancipacija gledatelja počinje kada odlučimo propitati suprotstavljanje gledanja i djelovanja, kada shvatimo da očitosti koje na taj način strukturiraju odnose između rečenog, viđenog i učinjenog, pripadaju i same strukturi dominacije i potčinjavanja. Ona počinje kada uvidimo da je gledanje također djelovanje koje potvrđuje ili transformira raspoređivanje položaja. Gledatelj je također aktivan. On promatra, odabire, uspoređuje i tumači. On svoju “pjesmu” vidi, osjeća i razumije sve dok je aktivno komponira zajedno s pjesmom koja se pred njim događa. Baš kao i John Doe, nepoznato lice s tjeralice, izložbeni konstrukt, koji se krije u svakom od nas.

Nekoliko pitanja upućenih Dragani Sapanjoš u razgovoru s umjetnicom i putem elektroničke pošte (9.3.2012.)

09. 03. 2012. razgovor s umjetnicom Draganom Sapanjoš, Minus 3 

(foto: I. Čapeta Rakić)

Ivana Čapeta Rakić: Odakle potreba da snimaš kamerom svoje radove? Je li to svojevrstan vid dokumentiranja ili nešto treće?

Dragana Sapanjoš: Dokumentacija mi je potrebna kao takva. Ona je trag, no svjesna sam da neće obuhvatiti ono što moj rad uistinu jest i sve kuteve gledanja: onaj performerski, promatračev, moj. Kamera postaje nešto treće. Dokumentacija bi bila prava kada bih uspjela dokumentirati promatračeve emocije.

Dragana Sapanjoš (izvor fotografije: www.dalmacijanews.com, 

foto: Jadran Babić/CROPIX

IČR: S obzirom da te u tvom performerskom radu zanima i direktna reakcija promatrača (publike) na tvoj rad, na koji način dobivaš povratne informacije. Razgovaraš li sa sudionicima ili si isključivo promatračica njihovih reakcija?

DS: Mislim da kako osjetiš strah, sreću, nelagodu ili tenziju u nekoj prostoriji, tako možeš osjetiti i feedback. Promatram.

09. 03. 2012. razgovor s umjetnicom Draganom Sapanjoš, Minus 3 

(foto: I. Čapeta Rakić)

IČR: Tvoji se radovi doimaju kao visokoproducirani projekti. Kako financiraš svoje projekte i koliko je toga odrađeno na volonterskoj bazi?

DŠ: Sve je na sreću volonterski i puno više nego kroz samu izvedbu performancea dobijem od ljudi koji uđu u moj rad. Dobijem suradnju i iskrenost, a njima od sebe dam sve. Dopuštam im da uzmu koliko god mogu uzeti...Daješ-dobijaš, bez ograničenja, polako navodeći suigrača do određene točke, što istovremeno iscrpljuje i puni.

IČR: S obzirom na to da su tvoji radovi poznati po tome da uglavnom uključuju više sudionika, a isključuju tebe, zanima me tko su ti sudinici? Kako dobivaš njihov pristanak? Primjerice, poznato je da si surađivala s bendom Let3, a uključila si u jedan svoj rad policiju i mrtvozornike*. Kako te struke reagiraju na tvoj umjetnički rad?

DŠ: Jako vjerujem u ono što radim, pa se vjerovatno taj entuzjazam može i osjetiti s druge strane. Uglavnom pozitivno reagiraju ali i kada to nije slučaj izokrenem situaciju i uz date prepreke pokušavam isklesati rad iznova. Što se Leta 3 tiče, to je bila baš unaprijed dogovorena suradnja. Predložila sam im projekt, oni su ga prihvatili i onda smo ga zajedno izmodelirali, Bilo je to jedno divno iskustvo**.

09. 03. 2012. razgovor s umjetnicom Draganom Sapanjoš, Minus 3 

(foto: I. Čapeta Rakić)

* Drugi dio trilogije Vis major: Bad Romance (Mala galerija, Pula. Performativna izvedba prilikom otvorenja se održala  11.08.2011. Izložba je trajala do 4.09.2011. )

** Treći dio trilogije Vis major: Alejandro (U suradnji s Let 3. Galerija Šiputi, Sanvinčenat, Performativna izvedba prilikom otvorenja se održala 29.10.2011.)